MOM FIT

Budući da još uvijek se pokušavam uhodati sa blogom i Nikom, krenut ću sa onim promjenama o kojima sam pričala. Jednom tjedno ću pisati o dogodovštinama kao mama. Onako kako mi dođe taj dan, nekad ozbiljno, nekad neozbiljno. Budući da sam sad zapela u jedno mirnije razdoblje, ako se tako može nazvati razdoblje sa malom bebom, post će biti o mom iskustvu tog prvog mjeseca upoznavanja.

Upoznale smo se na Valentinovo i bez preuveličavanja- LJUBAV NA PRVI POGLED. Par dana bolnice i onda kuća i sve ono na što te nitko ne može pripremiti. Nikakve prijateljice ni priručnici. Prvo dijete i svi sve znaju. Bezbroj savjeta i "Ja sam to tako" načina, a ti pokušavaš izabrati pravi dok ona plače bez prestanka. I ne znam što je gore, ostati sam ili da ti netko pomaže. Pomoć ti defintivno treba, ali ne u mjeri koliko su ti sve spremni "PREpomoći". I od toga kako svi sve znaju uvijek isto pitanje te dočeka s početkom bebinog plača: "Je li gladna?". Dovoljno da ti zakuca pritsak i da pomisliš: "Vidiš možda jest, prekjučer sam joj dala da jede..." Prešutiš.

Pitanje broj dva koje mi je doslovno krv pilo redovno je: "Dojiš li je?". Ne od bliskih ljudi, već doslovno od svakog poznanika na ulici, od ljudi koje sam jedva pozdravljala ili koje uopće nisam pozdravljala ranije. Nikada mi ranije nije palo na pamet da pitam to nekoga koga jedva poznajem.

Treća stvar su promijene. Promijene na tijelu. U trudnoći sam se udebljala 20 kg i sve je otišlo osim malo stomaka. To nije jedino što je ostalo na stomaku, ostale su i strije, a i ona famozna "linea negra", ako sam dobro napisala. Zašto ovo pišem? Neki dan sam razgovarala sa prijateljicom i dotakle smo se toga kako ima jako puno mama. Onda mama koje su fit 2 mjeseca poslije poroda. Mama bez strija, bez te crte posred stomaka. U isto vrijeme tebi izgleda da više ništa na tebi neće biti isto. A bit će.

Tih prvih mjesec dana mi je izgledalo kao vječnost. Upoznavanje sa bebom i prihvaćanje sebe. I taman dok prelistavaš Instagram i pitaš se hoću li se više ikada našminkati i počešljati, zašto je ona stalno nervozna i u kući i vani, šta ne radim kako treba, jesam li privlačna njemu, kukaš i samosažaljevaš se, prošao je taj prvi mjesec. Upoznala si se s bebom, već ti se počela smijati onim krezavim osmijehom i znaš  bezbroj različitih verzija plača i za svaku imaš riješenje. I sretna si. Prvo zbog nje, a onda i zbog sebe. Već si pronašla nešto na sebi što je puno ljepše i bolje nego prije poroda, a ako ti treba još vremena da se središ, a nemaš vremena za teretanu, barem danas internet nudi bezbroj besplatnih načina za vraćanje u formu. Samo trebaš napraviti taj prvi korak i odlučiti se na to. Sve je do tebe.

Zašto ovo pišem? Zato što sam nakon poroda dobila mali milion poruka i čestitki i između ostalog poruka  kako super izgledam, a ja kad stanem pred ogledalo nisam se tako osjećala. Hoću da Vam kažem da nije uvijek sve savršeno kao što je na slikama. Bilo mojim, bilo tuđim. ali, nemojte biti oni koji tapkaju u mjestu i samosažaljevaju se. Hoću da Vam kažem da ako Vas muče iste misli, niste sami i jedini i da se brzo vratite u dobro raspoloženje koje je sad uduplano. Ovo što sam sada ne bih mjenjala ni za što na svijetu i mogu Vam samo reći da tek sada znam da mogu više i bolje nego prije. Mogu se bolje organizirati. Mogu manje spavati, a opet dobro izgledati i stići napraviti ručak i biti manje umorna. Mogu, jer sam odlučila da će moja Nika imati sretnu mamu, jer samo sretna mama može izazvati krezavi osmijeh svoje bebe...